Zašto gledamo pogrešne rupe

Ispričaću vam priču iz rata. Ne našeg, nego onog velikog, svjetskog. Ali priča je o nama, vidjećete.

U Drugom svjetskom ratu Amerikanci su gubili bombardere. Padali su pod njemačkom vatrom, pa su vojni umovi tražili način da ih zaštite. Zamisao je bila prosta: staviti oklop na avion. Ali oklop je težak, ne možeš njime obložiti cijeli avion, jer onda ne poleti. Trebalo je odlučiti gdje tačno staviti taj oklop, na koje dijelove.

Pa su uradili ono što se čini najpametnijim. Pregledali su avione koji su se vratili iz borbe i izmapirali gdje su najviše izrešetani mecima. Rupe su bile najgušće po trupu i po krilima. Zaključak se nametao sam: eto gdje avion najviše strada, tu stavljamo oklop.

I onda je jedan statističar, čovjek po imenu Abraham Wald, rekao nešto što je sve zbunilo. Rekao je: griješite. Oklop treba staviti tamo gdje rupa NEMA.

Kako to misli, tamo gdje rupa nema? Pa tu očito niko ne gađa.

Ne, rekao je Wald. Meci pogađaju avion posvuda, ravnomjerno. Ali vi gledate samo avione koji su se vratili. A avioni koji su dobili metak u motor, oni se nisu ni vratili. Pali su negdje nad Njemačkom i niko ih nikad nije pregledao. Zato na povratnicima motori izgledaju čisti, bez rupa. Ne zato što niko ne gađa motor, nego zato što onaj ko dobije u motor, taj ne doleti kući da bi mu iko brojao rupe.

Znači, one guste rupe po trupu i krilima nisu bile znak slabosti. Bile su dokaz snage. Dokaz da avion tu može primiti pun pogodak i ipak doletjeti. A prazan, čist motor nije bio znak sigurnosti, nego znak smrti. Tamo gdje na preživjelima nije bilo rupa, tamo je bilo najsmrtonosnije.

Stavili su oklop po Waldovom, tamo gdje rupa nije bilo. I spasili nebrojeno mnogo života.

Ova priča ima ime. Zove se pristrasnost preživjelih. To je greška da gledaš samo one koji su prošli, a zaboraviš na sve one koji nisu, jer njih više ne vidiš. I mi je pravimo svaki dan, samo što nas ne košta aviona, nego cijele zemlje.

Gledamo one koji su "uspjeli" u ovom sistemu i mislimo da smo pronašli formulu. Eto ga, snašao se, dobro mu je, znači može se. Pa svom djetetu poručimo "snađi se", jer smo vidjeli one koji jesu. A ne vidimo koliko je poštenih ljudi taj isti sistem samljeo usput, koliko ih je odustalo, slomilo se, jer oni se nisu vratili da nam pričaju svoju priču. Oni su naši meci u motoru. Pali su negdje gdje ih više ne brojimo.

Gledamo dijasporu koja je vani napravila uspjeh, manji ili veći, pa kažemo "ko valja, snađe se svugdje". A ne vidimo one koje je odlazak prelomio, koji su otišli i nestali u tuđini bez traga, usamljeni, izgubljeni. Njih niko ne slika za Facebook. Vidimo samo preživjele, pa mislimo da znamo cijelu istinu.

I najgore od svega, gledamo najglasnije preživjele u politici, one koji su na vlasti trideset godina, pa nam se čini da su oni prirodni poredak stvari. A ne pitamo se šta se desilo sa svima onima koji su pošteno pokušali, pa ih je mašina izbacila prije nego što smo im upamtili ime. Ne vidimo ih, pa mislimo da ih nije ni bilo.

E, to je naša najveća greška. Zato što gledamo pogrešne rupe, stavljamo oklop na pogrešno mjesto. Učimo pogrešne lekcije. Divimo se snalažljivosti umjesto poštenju, jer smo vidjeli da se snalažljivi vraćaju, a pošteni često ne. Pa onda i sami postajemo snalažljivi, i tako se krug zatvara, a motor ostaje bez oklopa.

Waldova mudrost nije bila u tome da bolje gleda. Bila je u tome da se sjeti onoga čega nema. Da pita: a gdje su oni koji se nisu vratili? Šta bi mi rekli da mogu progovoriti?

To je pitanje koje mi ne postavljamo skoro nikad. Previše smo zauzeti divljenjem preživjelima.

Zato vas molim za jednu stvar. Sljedeći put kad neko kaže "pa vidi njega, snašao se, može se ako se hoće", stanite na trenutak. Pitajte se koga ne vidite. Pitajte se koliko ih je pokušalo isto to, pa palo tamo gdje ih više niko ne broji. Jer tek kad počnemo brojati i one kojih nema, prestaćemo stavljati oklop na pogrešno mjesto.